Članovi Kluba
Klub bjelovarskih književnika Klub bjelovarskih književnika

Rusan Časopis za književnost, kulturu i druga društvena zbivanja

Vrela Glasilo Ogranka Matice hrvatske Daruvar za znanost, kulturu i umjetnost
Mirko Krešić

Mirko Krušić

Rođen je 18. veljače 1949. godine u selu Đurđic. Godine 2008. stječe zvanje inženjera lovstva i zaštite prirode. Od djetinjstva voli poeziju i povremeno piše pjesme. Sve ih zna napamet i rado ih recitira. Član je KUD-a „Sloga“ iz Đurđica, a aktivan je i u glumačkoj sekciji. Bavi se političkim radom. Predsjednik je OO HSS općine Ivanska i LD „Srnjak“. Po naslovu njegove omiljene pjesme ima nadimak „Gorski vuk“.


Gorski vuk

U gori staroj, šumovitoj
gdje vjetrovi imaju dom,
često su noći olujne
i stijenje potresa grom.

Dok nebo i zemlja se spoje
svak' traži udobniji dom.
na litici strmoj i uskoj
- prigušen prasak i lom!

A noć je crna i tamna;
očima buljim u mrak:
da l' netko živ je tamo?
il' je sam đavo i vrag?

Tek munja bljesnu,
a na nebu zasja čudesan luk;
na grebenu kamenitom zareža
taj čupavi gorski vuk.

Sad krv se u žilama ledi,
a prasak me groma skameni.
Preživjeti treba trenutak
u turobnoj, olujnoj sjeni.

Na ulazu pećine stojim,
uz oružje srasla mi ruka;
kod prvog svjetlosnog bljeska
očekujem skok bijesna vuka.

I munje svud okolo blješću –
a oči mi izašle iz glave.
Svud sjenke tog kuštravog đavla
i prigušen osjećaj strave.

I vječnosti trenutak prođe,
nebesku zavjesu skloni –
a mjesec se pojavi visoko;
sad umor i san me slomi.

Svud okolo nasta tišina;
tek žubor gorskog potoka
i tabanje po krošnjama kapi
umiriše rad mog krvotoka.

U miru sva gora počiva.
Taj prazan ponoćni muk –
iz daljine sad dopre
neki jeziv, samrtni jauk.

Iz sna sam se trgnuo brzo,
taj poznat mi bijaše huk.
To žrtvu svoju našao je
svirepi gorski vuk!

Konja osedlah pred zoru.
Sa svitanjem stigoh na liticu,
u sjenci na proplanku malenom
spazih tu sivu skitnicu.

Brzo se latih oružja –
prinesoh pušku obrazu.
No, on je stajao mirno
i prst mi zasta na orozu.

Bi je sasvim blizu,
vidjeh mu oči žute,
a pogled prisan bez mržnje –
puška mi tonu niz skute...

Naš susret bijaše sročen
kroz neko kratko vrijeme.
A onda potiho nesta
niz kosu borove sjene.

Dalje sam jahao lagano –
razmišljah o susretu tom;
svak bi mi čovjek rekao:
Što li te ne ubi grom?

A kad sam malo zastao
na čuki povrh planine
ugledah vuka gdje sjedi
kraj one moje pećine.

Pogled mu goru milovao,
na mom je pravcu zastao;
sve to sam s ponosom gledao,
čudnu sam tajnu otkrio.

Mi oboje vuci smo gorski,
nek znaju svi našu tajnu –
tvoja je gora noću,
a meni pripada danju!

Znam da će me lovci mnogi
zbog susreta našeg psovati,
no gorski smo vuci oboje,
to valja poštovati!